Istorijat

KRATKA ISTORIJA ŠAHA U SRBIJI

Ruski istoričar šaha Mihail Saulovič Kogan u svom delu “Очерки по истории шахмат в СССР” (Eseji o istoriji šaha u SSSR-u, Moskva, 1938) navodi istorijski nepouzdan podatak iz srpske krmčije  (zakon) iz 1262. u kojoj se pominje i šah: “… svi episkopi i klirici moraju svima biti uteha i primer za dobra dela. Ako neko od njih skrene s pravog puta, pa se oda šahu, kocki, ili se opija pravilo nalaže da se s tim prestane, ili odvoji bilo da je episkop, prezvitor, đakon, podđakon, ili pak čtecipojac. Ako ne prestanu, neka budu ekskomunicirani, a svetovnjake koji igraju šah treba izopčiti…”

Pet i po vekova kasnije, Vuk Stefanović Karadžić je u svojim delima naveo niz podataka o šahu u našim krajevima. U knjizi “Građa za srpsku istoriju našega vremena” (Budim 1828), pišući o sposobnostima Alekse Popovskog, sekretara kneza Miloša Obrenovića, navodi da je znao da igra šah. O šahu Vuk Karadžić je pisao i u knjizi „Život srpskih vojvoda i ostalih znamenitih Srba“.

Krajem XIX veka šahovski život postaje sve intenzivniji, pa je prva šahovska rubrika na našem jeziku objavljena u časopisu Srbadija 1876. Od broja 12 iz 1889. šahovsku rubriku Igra šaha ima i novosadski nedeljnik Javor, a uređivao ju je Nikola Konjović. Sa Belom Pataijem Konjović je 1887. i naredne godine izdavao prvi đački šahovski list u Vojvodini Caissa, s ciljem popularizacije igre među učenicima. U to doba počelo je i osnivanje šahovskih klubova, naročito u Vojvodini. Beogradski šahovski klub je 1886. objavio Pravila za igranje šaha. U delu Stefana Živkovića – Telemaka „Blagodeteljna muza“ (Beč, 1912.) u poglavlju Pravila blagorazumija ili naravoučenije iz igre šaha autor piše o ponašanju tokom šahovske partije (neka vrsta šahovskog bon-tona), vrlinama koje se stiču igranjem šaha… Ovo delo se smatra prvom šahovskom knjigom na srpskom jeziku.

U širenju šahovske kulture krajem XIX veka naročito se isticao dr Josif Noa. Osim osnivanja klubova u više vojvođanskih mesta, učestvovao je na brojnim turnirima u inostranstvu: u Londonu 1883, Hamburgu 1885, Frankfurtu 1887, Drezdenu 1892, Budimpešti 1896… Bio je preteča Vrščanina Borislava Bore Kostića koji je u prvoj polovini XX veka igrajući ne samo na najznačajnijim turnirima tog doba, već i na najneobičnijim mestima (na polutaru, u afričkim plemenima, na ratnim brodovima) postao najznačajniji propagator ove igre u njenoj istoriji. Uz Boru Kostića, našeg prvog velemajstora, veliki uticaj na razvoj i popularnost šaha u našoj zemlji između dva svetska rata imao je i velemajstor dr Petar Trifunović.

Prve godine posle Drugog svetskog rata bile su godine uspona, a period od 1950-1980. zlatno doba jugoslovenskog šaha. Najveći doprinos dali su naši šahisti, ugalvnom iz Partizana i Crvene zvezde. Uz već iskusnog Petra Trifunovića, Svetozar Gligorić, Aleksandar Matanović, Borislav Ivkov, Milan Matulović, Borislav Milić, Andrija Fuderer, Božidar Đurašević, Nikola Karaklajić, Milan Vukčević, Dragoljub Minić, Dragoljub Ćirić, Dragoljub Velimirović, Ljubomir Ljubojević i Slavoljub Marjanović osvojili su 13 olimpijskih medalja: zlatnu i po 6 srebrnih i bronzanih. Na Evropskim ekipnim prvenstvima 6 puta su bili vicešampioni iza neprikosnovenog Sovjetskog Saveza, a u Moskvi 1977. osvojili su bronzanu medalju. Na Svetskom ekipnom šampionatu u Lucernu 1989. osvajanju srebrne medalje selekcije Jugoslavije znatno su doprineli i naši velemajstori Ljubojević, Velimirović, Petar Popović i Branko Damljanović.

Šahistkinje Jugoslavije su osvojile dve olimpijske medalje. U Splitu 1963. ekipa koja je osvojila srebrnu medalju bila je iz beogradskih klubova: Milunka Lazarević, Vera Nedeljković i Katarina Jovanović-Blagojević. U Solunu 1988. Jugoslavija je bila 3. a u timu naše Alisa Marić, Gordana Marković i Suzana Maksimović. Poslednji veliki uspeh našeg šaha ostvarile su Alisa Marić, Nataša Bojković i selektor Borislav Ivkov osvajanjem srebrne medalje na Evropskom ekipnom prvenstvu u Batumiju 1999.

Naši šahisti su ostvarili niz odličnih rezultata u pojedinačnoj konkurenciji. Pobedili su na nekoliko stotina vrhunskih međunarodnih turnira. Svetozar Gligorić krajem 50-ih, a Ljubomir Ljubojević 1983. bili su najbolji šahisti sveta izvan Sovjetskog Saveza. Alisa Marić je početkom 1991. poražena u finalnom meču izazivačicaza svetsku šampionku od kasnije prvakinje Ksi Jun iz Kine. Omladinski prvaci sveta su bili: Borislav Ivkov (Birmingem, 1951.), Nataša Bojković (Mamaja, 1991.) i Igor Miladinović (Kalikut, 1993.).

I naši ženski klubovi su imali zapažene rezultate na međunarodnoj sceni trijumfujući 5 puta u Kupu evropskih šampiona: Agrouniverzal (1996, 2000, 2001), GOŠA (1997) i BAS (2002).

UZ SSSR, naša zemlja je po interesovanju gledalaca i njihovom poznavanju šaha važila za najšahovskiju zemlju sveta. Srbija je bila organizator i domaćin više izuzetnih šahovskih događaja i turnira: radio meč Jugoslavija-SAD 1950, Turnir kandidata 1959, Meč stoleća (SSSR-Ostatak sveta) 1970, finalni meč kandidata za svetskog prvaka Korčnoj-Spaski 1978, GMA-JAT 1988. open na kom je prvi put u svetu učestvovalo 100 velemajstora, Olimpijada u Novom Sadu 1990, Revanš-meč stoleća Fišer-Spaski 1992. superturniri Investbanke 1987-1997, Osmomartosvki turniri koji uz turnir u Hestingsu ima najdužu traciju u svetu…

Više naših šahovskih radnika su bili funkcioneri FIDE i ECU i znatno uticali na njihov rad. Na najistaknutijoj funkciji od 1990-1994 kao zamenik predsednika FIDE bio je Aleksandar Matanović, a pored njega istaknute funkcije obavljali su Milunka Lazarević, Alisa Marić, Slobodanka Milivojević,  Božidar Kažić, Jovan Petronić, Sava Stoisavljević , Nebojša Baralić i drugi.

Pokretanjem Šahovskog informatora 1966. Srbija je i na ovaj način dala ogroman doprinos razvoju i širenju šaha u svetu. Šahovska teorija otvaranja je klasifikovana u 5 oblasti, a sistem simbola i znakova učinio je da je komentar partije razumljiv svakome u bilo kom delu sveta, bez obzira na jezičke barijere. Do pojave kompjuteske ere sredinom 90-ih, Šahovski informator je bila najznačajnija šahovska publikacija u svetu prodata u skoro 3 miliona primeraka.